Pjesme koje nam je darovao pjesnik Zvonimir Lešić svojom drugom zbirkom "Pejzaž, ljubav, duh" govore nekim svojim posebnim jezikom kao kad je jedan svetac pričao sa pticama, tako se i ove pjesme čitaju posebnom pažnjom i posebnim osjećajem, jer ovaj Pjesnik govori dušom, a ne običnim razgovorom i razigran je kao dijete, da bi već u sljedećoj pjesmi ozbiljno progovorio o ljubavi, sreći, tuzi, Bogu, napuštenosti.

Dok sam čitala Pjesnikove pjesme, moram priznati kako su me najviše dotaknuli njegovi duhovni stihovi koji su toliko seriozno istkani pred naše oči, da sam jednostavno u sebi poklonila posebnu pozornost toj poeziji. Pjesnik se obraća svakome od nas, on nas svakog zove i Pjesnik je svakome od nas prijatelj. On je jedna bezazlena duša koja radost života nalazi u pjesmi, glazbi, umjetnosti, to je osoba koja će nas iznenađivati svojim šaljivim, ali ivrlo serioznim stihovima.

Pjesnik vjeruje samo u ono za što mu je srce otvoreno i samo u ono što ga dozove i zaustavi, da ostane cijeli život uz to. Pjesnik vjeruje u ono čemu zahvaljuje za svaku minutu svog života koja polako teče, za ovaj sat života koji polako prolazi, za ovaj dan što je došao i odlazi, za ovo ljeto koje je sada ovdje i više kao takvo nikad biti neće, jer doći će drugačije ljeto, drugačiji će i on biti i vjeruje, da je poezija sjajna zvijezda što na nebu sja.

Jadranka Varga